RUDOLF (RADOSLAV) MARKOVIĆ

RUDOLF (RADOSLAV) MARKOVIĆ iz Sudovca, Austro-ugarski oficir, živio u vrijeme cara Franje Josipa I. koji je vladao od 2. prosinca 1848.-21. studenog 1916. godine

Marica Zidarić, kći podbana Ivana pl. Zidarića i njegove žene Katarine Zidarić (Katarina pl. Demetorfy), udala se za Ljudevita Markovića, koji imaju sina Rudolfa Markovića – vidljivo iz starih zapisa. Ime Radoslav Marković pojavljuje se nakon ubojstva svoga sluge (opisano u tekstu dolje), kako bi izbjegao zatvor. Unuk podbana Ivana pl. Zidarića.

Rudolf Marković, poznat kao najjači čovjek koji je živio na ovim prostorima. Svojom snagom mogao je podići iznimno veliki teret, a kako se prisjećaju stariji sumještani, imao je izrazito velike ruke da bi između palca i kažiprsta s vanjske strane šake imao udubinu u koju bi znao staviti kokošje jaje. Svojim rukama pomaknuo bi kola puna žita. Bio je Austro-ugarski oficir, znači vrijeme prije I. Svjetskog rata. U Sudovcu je imao veliki posjed, a živio je u današnjoj kući Josipa Kosa (nasuprot društvenog doma). Još danas možete vidjeti podrum u toj kući koji je jednak vremenu kada je tamo živio Rudolf Marković, sa prekrasnim velikim boltama, prostran, vrijeme ga nije dotaknulo. Pošto je imao puno zemlje, imao je sluge koji su radili na posjedu i obrađivali zemlju. Jedan od vrijednih slugu bio je Rajko iz Kolarca, vrijedan i pošten čovjek, koji je skrbio za svoju obitelj. Rajkova žena bila je izuzetno lijepa, no tu ljepotu nije mogla sakriti od Markovića. Rudolf Marković se s vremenom zaljubio u Rajkovu ženu iz čega su proizašli problemi. Marković je bio poznat po tome da je vršio svoju volju i skoro nitko mu nije stao na put. Recimo da je koristio svoj položaj i svoju snagu u pogrešne svrhe, a što je možda i potencirano što nije imao osnovanu obitelj. S time što je bio zaljubljen u ženu sluge Rajka, uzeo si je za pravo da uzme njegovu ženu, zbog čega se Rajko usprotivio, da bi ga Marković zbog toga ubio. Rekli bismo da je to bio kraj i za jednog i drugog. Marković je tim činom izgubio sav posjed kojom je namirio kaznu za počinjeno ubojstvo. Da bi izbjegao zatvor, promijenio je ime u Radoslav Marković. Njegova zemlja bila je rasprodana za što su bili zaduženi odvjetnik Kiš i njegov zaposlenik Martin. Bez obzira što pričali, Marković je bio dva puta odlikovan u Austro-ugarskoj vojsci, bio je oficir, snažan, hrabar i ponosit čovjek i na kraju je sve izgubio zbog ljubavi. Da li se iza snažnog i ponositog čovjeka, tvrdog karaktera, sakrivao čovjek koji je zapravo tražio samo ljubav. Da li mu je ta ljubav bila uzvraćena? Uzalud imanje i veliki posjed, ako nema ljubavi i mira, što naravno ne opravdava njegov postupak. Da li je spoj njegovog karaktera i te zbunjujuće ljubavi presudio slugi Rajku? A kad malo, vjerujem da mu je ljubav bila uzvraćena, barem na kratko, jer samo taj osjećaj je mogao slomiti razum i uništiti drugi život…  Radoslav Marković ostatak života proveo je u siromaštvu, umro je u Sudovcu, a pokopan je s lijeve strane pri vrhu na groblju u Gornjoj Rijeci.O tome mi je govorio moj otac Ivan, koji je rođen 1946. godine. Njegov otac, odnosno moj djed Gabro Zidarić, bio je jedan od rijetkih sudionika pokopa Radoslava Markovića. Kaže kad je Marković umro, nije bilo koga da ga pokopa. Stavili su ga u skromni drveni lijes koji su mu pribavili, pa su ga samo prikvačili za neko uže i upregli za konja. Nisu ga čak ni u kola stavili, već su ga u lijesu vukli konjem do groblja.

Tako je završio slavni oficir, oslovljen kao najsnažniji čovjek koji je živio na ovim prostorima…

(Istražio i napisao: Tomica Zidarić)

 

Nekoliko slavnih priča o Markoviću:

Postoji priča kako je sa konjem ušao u Križevcima u gostionicu, te i za konja naručio škaf vina…

 

Milivoj Turk iz Varaždina, rođen u Gornjoj Rijeci, podijelio je s nama nekoliko anegdota o Radoslavu Markoviću iz Sudovca:

1. Marković je na putu sreo nekog seljaka koji se nije odmah maknuo s kolima da on prođe. Vlastelin je uhvatio njegova natovarena kola i prevrnuo ih u grabu. Takvu je snagu imao.

2. Došao je u Varaždin ispred restorana „K Janjetu“, raspregnuo je konja i s njim ušao do šanka. Svi su ostali zatečeni, a bojali su ga se spriječiti u njegovim namjerama. Kada su ga upitali zašto je došao s konjem u lokal, rekao je: „Kada svi ovi konji mogu biti za šankom može i moj.“

3. Moj otac, Antun Turk, obolio je početkom 1974. godine i spremao sam ga u bolnicu u Zagreb. Prije nego je izašao iz kuće rekao mi je: Znaš Milivoj kako je rekao pokojni Marković „Ima nešto što me naprijed kreće, živi mi se, umrijet mi se neće“.  Otac je bio u bolnici dva tjedna, vratio se kući i isti dan umro.